Pretvaranje zločina u umjetnost

Zadnjih dana kolovoza u Veneciji je prikazan dokumentarac o nacističkoj propagandistici Leni Riefenstahl Andresa Veiela, njemačkog filmskog i kazališnog redatelja koji je za svojih desetak filmova snimljenih od 1992. do danas dobio dvadesetak nagrada. Teme su mu političke (o neonacistima koji su ubili tinejdžera u Istočnoj Njemačkoj ili o genezi njemačke Frakcije Crvene armije, tj. RAF-a), a također i kulturne (o umjetniku Josephu Beuysu ili radu židovsko-palestinske kazališne trupe u Izraelu), dok najnoviji film ujedinjuje i jedno i drugo. Leni Riefenstahl bila je u Weimarskoj Republici uspješna glumica, a čak je snimila i vlastiti film; fascinirala je Hitlera, čemu nije odmoglo ni njezino atletsko tijelo plivačice, pa joj je 1935. povjerio snimanje Trijumfa volje, dvosatne epopeje koja prikazuje kongres nacističke partije u Nürnbergu, gdje se okupilo 700.000 Vođinih pristaša, a bilo bi ih i više da mu nije prethodila Noć dugih noževa, pa su vođe SA bili spriječeni doći jer su ih ubili.

Kadar iz filma Riefenstahl

Poslije rata Riefenstahl je bila triput suđena i svaki put oslobođena, kao obična suputnica (Mitläuferin), kako je glasio službeni termin za pasivne simpatizere nacizma. Karijera u Hollywoodu, koju je po svojim umjetničkim sposobnostima itekako zaslužila, bila joj je ipak zapriječena, pa je genij pokazala u dvije divovske fotografske knjige, snimajući Nubijce, razgolićene, dakako. Živjela je više od stotinu godina i sve to vrijeme nije bilo dovoljno da se riješi zagonetka Riefenstahl: kada umjetnost prelazi u zločin? – a ni ovaj film, dva desetljeća nakon njezine smrti, neće nam dati odgovor, iako Veiel sugerira da nije bila nedužna. Pregledavajući njezinu ostavštinu, koja je ionako već stoput prekopana, pokazuje njezine privatne filmove, fotografije, magnetofonske snimke i pisma. Veiel s jedne strane argumentira da nije mogla ne znati, kako je poslije rata tvrdila. U rujnu 1939. došla je u poljski grad Końskie, blizu Częstochowe, snimajući Hitlerovo napredovanje; u zaostavštini je sačuvano pismo iz 1952. u kojem niži njemački časnik piše njezinu suprugu Peteru Jacobu, bojniku Sturmabteilunga, paravojnog krila nacističke stranke, kako je ona, „vjerojatno prije snimanja prizora na tržnici“, pozvala da se „Židovi odande uklone“, što je nazočni kaplar sažeo u povik: „Riješite se Židova!“; u pismo dalje stoji: „Potaknuti ovom zapovijedi (...) neki od poljskih Židova pokušali su pobjeći i pucalo se“. S druge strane, ako je imala neku grižnju savjesti, ona se očitovala u potpunom poratnom poricanju krivnje, iako je privatno u to doba, snimljeni su svjedoci, vjerovala da će se „moral, pristojnost i vrlina“ iz nacističke ere vratiti, i da je „njemački narod predodređen za to“.

Dok se oko Leni Riefenstahl postavlja pitanje smijemo li se diviti nacističkom filmu, Jerry Lewis pitao je nešto još nezgodnije: smije li se o nacizmu snimiti komedija. Nakon što smo 2019. gledali zabavnu i potresnu političku satiru Jojo Rabbit, koju je napisao i režirao Taika Waititi, odgovorit ćemo potvrdno, ali 1971, kada je američki komičar poželio snimiti Dan kad je klaun plakao, odgovor nije bio tako jasan. Lewis, čija je karijera tada gubila zamah, zamislio je film o komedijantu u konc-logoru. Hej, reći ćete, pa zar nije Roberto Benigni 1997. snimio baš takav film i osvojio tri Oscara i Grand prix žirija u Cannesu? Da, odgovorit će Michael Lurie i Eric Friedler, autori dokumentarnog filma Iz tame do svjetla, također premijerno prikazanog krajem kolovoza u Veneciji, ali Jerry Lewis nije samo prerano kukuriknuo, nego je načinio i niz pogrešaka. Dokumentarac prikuplja dijelove filma koji su ipak bili snimljeni, zajedno sa svjedočanstvima niza filmaša, poput Martina Scorsesea i Harryja Shearera, i ponajviše samog Lewisa. „Bio je to loš posao“, kaže on kiselo na filmu; i on je bio dugovječan, iako ne kao Leni Riefenstahl, i do kraja života mučila ga je ta katastrofa.

Leni Riefenstahl uspjela je zločin pretvoriti u umjetnost, a Lewis nije. Njegov su film podržavali i Ingmar Bergman i Jean-Luc Godard, koji je ispravno smatrao Lewisa genijalcem, ali veliki komičar nije znao snimiti ništa ozbiljno, kako kaže kritičar Xan ­Brooks: olovno je i sumorno, a glumci govore kao automati – film je jednostavno užasan. Postoje i olakšavajuće okolnosti, poput neprilika s autorskim pravima za scenarij, ali izvor svih Lewisovih neprilika je očito drugi: prevelika blizina i težina holokausta. Holokaust se naime tek koncem 1960-ih pojavio kao problem, jer su dotad ratne strahote previše pritiskale ljude; bilo je nerealno tako grozomornu temu, a da se još nije niti otvorila, odmah pogledati s komične strane – za to su morala proći desetljeća. Je li zato došlo vrijeme za komediju o Leni Riefenstahl? Njezini patetični kadrovi nacističkih falangi i rimskih vojnih obilježja, njezin ­Hitler koji u Nürnberg slijeće iz oblaka kao božanstvo, idolatrija tijela bijelih atleta i Nubijaca, zar sve to također nije zaslužilo dozu sprdnje? Jer mi smo naslijedili nju, nacističku suputnicu, ona je dala vizualni jezik političkoj i ekonomskoj propagandi, također i sportskim spektaklima – jezik patetike, obmane i kulta tjelesnosti – a onom Židovu Jerryju Lewisu nismo dali da se s tim svime izruguje.